Za mesec i po radnog prostora ispred tranzitnog logora u Opatovcu, vatrogasac je umro ujutru, a zatim je na drugoj strani održana kratka konferencija za štampu. Ministar Ranko Ostojić ušao je u tačku polukružnog fotoaparata, informišući hrvatsku javnost o izbjegličkoj krizi, dok su iza njega stigli izbjeglički autobusi.

Nakon dan i noć na kiši, koji su javno ocijenjen kao vrhuncu izbjegličke krize, a nakon pet do deset dana na putu bez sna, izbjeglice dolaze umorni, vlažnom i hladnom u logor u Opatovac, gdje osvaja većinu potrebnu pomoć i smještaj.

Na poleđini prvih prolaznih šatora pod kojima su se zalupili, bio je tanak mladi čovek, obrve koje su pale kao brkovi. Oko vrata nosila je šal, ruke brišu vlažne pantalone. Pobjegao je iz Aleppa u Siriji, gdje je ostao kući nekoliko mjeseci i video svoju budućnost u Njemačkoj.

Druga kolona je zatvorila djevojka predškolske djevojke, mokra s gaćicama, bijelom muškim suknjama. Držala je torbu sa rukama i pogledala je mirnim očima zrele osobe.

Upravo su stigli sa ilegalnog prelaza Barkasovo - Bapska na hrvatsko-srpskoj granici. Tu su satima stajali u blatnjavom blatu, mamcima, odjeći i pakiranju. Za njih je bio čovek u invalidskim kolicima, malo više dve devojke okružene njihovim roditeljima odigrale su neku od svojih entiteta.

Oko desetina novinara i televizijske posade sa zadnjom tkaninom za prenos materijala.

Više od mjesec dana, budući da je Mađara zatvorila granicu za izbjeglice, glavni tok balkanske rute bez pitanja predstavio srijemska sela planetarne javnosti i proveo kroz njih hiljade povređenih ljudi iz cijelog svijeta. Vožnja između njih, vidimo lepotu ravnice i mudrost kojom seljaci smiruju njihovu pratnju. Većina sela u blizini Dunava su u nečemu blagu depresiju, u kojoj su zakrivljeni kroz padine u leve.

Preopterećena je teškom, očajnom kišom. Obećavamo pored kapele Sv. Ana, idemo u Bapsko, idemo kroz selo i idemo do granice gdje hiljade izbjeglica čeka na ulazak u Hrvatsku. Policijske kontrole su sastavljene u izbegličkim grupama koje su prešle granicu i čekaju na prevoz pod nadzorom. Česta policijska i ambulantna vozila povećavaju utisak anksioznosti. Stari znaci Astre Vinkovci, pomoću kojih vozimo, ne izazivaju sumnju na policiju i dovode nas van granica. Sve ovde se izdvaja iz napetosti.

Mladi policajac ulazi u kontejner u kome je osoblje postavljeno da pitaju šta on želi sa nama. Nekoliko desetina metara daleko od nas na putu, rijeka izbjeglica se srušila, čiji dalji prolaz blokira hrvatska policija. Masa se gubi na krivini u sivoj kiši.

Iz kontejnera, policajac je odlučan da razgovara sa mnom:

"Gospodine, molim Vas, odmah odnesite 300 metara!"

Krug Opatovca

Pored redovnog izvještaja o brojnim stanjima, Ostojić na jednoj oktobarskoj konferenciji za novinare zaključuje da kamp, ​​kao i generalno organizacija za tranzit izbjeglica, dobro funkcioniše. Čuli smo taj razred od relevantnih ljudi u Makedoniji i Srbiji za svoje. Većina lokalne javnosti slaže se s njima.

Za zaustavljanje na ulazu u Hrvatsku, retorički je dao lakt u rebrima Srbije, a zaustavio se na izlazu iz Hrvatske - Slovenije. Kaže da jedan nedostaje nenajavljen, a drugi ne primaju toliko koliko trebaju.

Zatim, u delu kampa, otvoren za javnost, proveo je Marko Džigumović, jedan od retkih koji je prošao obrazovanje za policijsku diplomatiju. U sledećem šatoru izbeglica na klupama čekaju da budu pozvani u drugu, gdje se nalazi matični ured MUP-a. Zatvoren je za novinare. Postoji dobrodošlo pismo na tri jezika, objašnjenje da postoje najviše 48 sati pre nego što ih je MUP prosledio, i kratke instrukcije.

U kampu, koji se nalazi na teritoriji neke Mrtav kompanije, sastoji se od četiri polja sa oko 200 šatora za smještaj izbjeglica, odvojen metalnim ogradama. Ostatak ispunjen barel šatora trezora u kojima su smješteni policiji, zatim kontejnere sa ljekarima i volontera, a na kraju nekoliko zgrada od betona ili rebrastim limom u kojem je, između ostalog, skladište Crvenog križa.

Pod jednim prolazom ima nekoliko velikih paketa cipela, u kojima izbjeglice pokušavaju pronaći nešto za sebe. Dečak sa šalom grčkog kluba oko glave je sretan da se drži stomaka novog svinja. Devojka će biti zadovoljna blatnjavim patike koje će zamijeniti crne gumene čizme na roze cvetu.

"Bog vidi sve ovo"

Na ivici staze je izbeglička linija koja se nalazi na uglu susedne zgrade. Većina njih, obučena od ćebadi, sretna je da razgovaraju. Vrati se na čestitke. Dodirujemo ruke, kao kada rukometna ekipa izlazi na teren. Ako fotografišete komšiju, on takođe traži.

Policajac povremeno daje znak prvom kretanju. Policajac i policajac ih čekaju pre autobusa. Službenik se iznenada uznemirio i tužio me da evidentira spisak ljudi koji ulaze u autobus. Vodič Marko mirno se opustio.

"Ne razdvajte se. Radimo svoj posao ", reče tiho.

Ispred kancelarije za pretragu, mladić, starac oko 20 godina, zavrskan u ćebe, upitao je:

"Gospodine, da li ste novinar?" Posle pozitivnog odgovora čuo je:

"Juče sam hodao satima u ovaj kamp, ​​umoran i mokar. Autobusi su prošli. Nisu hteli da nas vode. Gladan sam sam. Ne znam gde su moja majka i sestra, moj novac je s njima. "

"Sve će biti u redu", pokušala je Jasna Čapo, antropolog koji se kampovao sa nama, pokušavajući da ga smiri i potvrdio da ju je jučer video kao pešak iz Bapska.

"Ništa nam ne daju, ali im neka znaju da Bog to sve vidi", zakljucio je mladić, koji je prekinuo problemi izbjeglica.

Prema informacijama koje smo dobili od službe, do sada je bilo oko 200 slučajeva spajanja porodice i svi su uspješno riješeni. Noviji javni ličnosti govore dvostruko više. Insajderi takođe kažu da Crveni krst takođe doprinosi razdvajanju izbeglica iz masovnih izbeglica, sa ugroženim grupama, majkama s djecom i starijima. Pronalaženje ponekad gleda na apsolutne situacije: Crveni krst susedne države čuva protokol i pretražuje DNK analizu tražene osobe.

Među izbeglicama pored ograde, žena u plavoj kosi sedi na nečemu nizak. Vidljivo ošišani, nervozno su odzvanjali.

Prostor D, koji je juče otpušten zbog čišćenja, sada je ispunjen izbeglicama. Uz zidove zgrade potopljene izbeglice su zavijene u ćebadima i ćutale. Nešto u njihovom krugu.

"To je pokrivač od ćebadi. Izgubili su ono što im je došlo ", kaže Marko.

Dva mlada ljudi kažu da Kurdi počinju da razgovaraju sa nama. Predlažemo im da pevaju našu tradicionalnu pesmu. Ne moraju, a onda se slažu kada moramo da idemo; policija nas koristi da "opet zaostrimo".

"Angela, evo donacije mojih pet sinova"

Nemački novinar Erich Rathfelder savetuje jednog izbjeglica iz Sirije da uzme azil u Austriji, pošto je Njemačka već poplavljena. Mnogi kampovi su otvoreni. Vlasti ponovo pokreću napuštene zgrade i uzimaju građane nenaseljenih stambenih prostorija kako bi imali gde da prime izbeglice, objašnjava Rathfelder.

Njemačka je atraktivno mjesto za izbjeglice nakon njegovog lokalnog civilnog društva, osjetljivi tragedije na Mediteranu, vrše pritisak na vladu da Evropa prestaje da razotkrije te ljude koji pate, i da pokažu svoje ljudsko lice. Posle toga, problem je došao s Sirijem, a Angela Merkel je primorana da primeni taj pristup prema njima, kaže ona.

Rathfelder se ne plaši da će njegova zemlja promijeniti politiku prema izbjeglicama. Radikalno pravo je izazvalo niz incidenata koji uključuju izbeglice, ali demokratska javnost odgovara jedni drugima sa više protesta. Čak i ako Merkel gubi popularnost i javnu podršku, došao do druge koji će provesti sličnu politiku prema izbjeglicama, smatra novinar Berlin Tageszeintunga i dodaje: Angela Merkel spasila lice demokratske Evrope.

Njegov tekst iz logora biće nazvan: "Angela, evo donacije mojih pet sinova." Kasnije sam ga vidio nesrećnim. Urednik, rekao je, promenio naslov koji je bio spontani odraz života.

Jasna Čapo, antropolog migracije, uzela je slobodne dane i došla ovamo, rekla je, iz ličnih i profesionalnih razloga. Osećaj da mora nešto da uradi, a naučna radoznalost je nacrtana. Došla je da "vidi i pokuša da razume" šta se dešava sa ljudima "između kategorija". Tražeći dozvolu za rad, rekli su joj da njena profesija nije postojala na listi njihovih kategorija. Danas su se ukrcali na novinare i sutra - sa diplomatama! Na taj način, nijedna lična karta nije morala da pokaže. Pričali smo o našim iskustvima. Mediji su zainteresovani za humanistiku i politiku, antropologiju, kako ljudi tumače ono što rade.

Šta ako empatija nestane?

Policija potpuno kontroliše tranzit i sve je u njenim rukama. Da li to funkcioniše dobro? Verovatno najbolje što može. Ali izbeglička kriza nije samo operativna obaveza prevoza ljudi, već očuvanja maksimalnog nivoa ljudskog dostojanstva. Nevladine organizacije i aktivisti su oni koji najviše zanemaruju vlast. Policija je preuzela svu odgovornost i stisnula društvo. Lokalna samouprava takođe nema uticaja. Neke informacije ukazuju na greške policije koje ometaju položaj izbeglica, ali u toj situaciji nije lako dokazati.

Teško je reći šta su domaće misli o izbeglicama. Jasna Čapo veruje da su hrvatske izbjeglice prepoznale svoje iskustvo progona i pokazale empatiju. Međutim, država sigurno nema visoko mišljenje o potencijalu njihove empatije, pošto političari često ističu da hrvatski građani ne bi trebali osjetiti teret tranzita izbjeglica.

Različite političke izjave u Evropi pokazuju da dio javnosti doživljava migrante kao moguću opasnost. U Hrvatskoj su takve izjave sada marginalne. Ali, treba se zapitati šta u tom kontekstu može značiti ličnost kapetana na zidu "kafane" nekoliko stotina metara od logora u Opatovcu, gdje policija svakodnevno sedi tamo?

Iz izbjeglice Opatovac upućuju na obližnji Tovarnik. Tovarnik je pritisnuo kišu. Blic samo treperi žutom, bankomat je već danima izveštavao da će ubrzo raditi. Matoova kuća bez života, kao i fudbalsko igralište lokalnog Hajdukovog kluba. Železnička stanica je blokirala i pala. Policija nas pita za kreditno pismo tako da možemo doći do željezničke stanice koja nas nije pustila. Volonteri Crvenog krsta nude nam toplu kafu. Besan sam na sebe; pola puta sam provela proterivanje dozvola za prijavljivanje i time doprinela raspravi o odnosu društva prema fenomenu koji vodi Evropu. Da li je najbolje što možemo učiniti samo policiji? Izbjeglice nemaju takvih sumnji. Stotine hiljada njih ima samo zdravu potrebu da ih "zateže kroz jesen", vozi na zapad.

Piše Ivo Lučić

(Hina)