Dok su neki na početku srpske agresije na našu zemlju bježe u Njemačku i druge zemlje, i danas predstavljaju veliki patriota, Zorica Gregurić kao mlada djevojka otišla na front koji žele dati svoj doprinos u borbi za Hrvatsku. Danas, četvrt veka kasnije, borba je u toku. Ono što imamo danas, kaže ona, nije ono što smo tada bili spremni da izdaju naše živote.

Dobro jutro Zorica. Dakle, kao mlada djevojka ste otišli u Vukovar, gdje su se onda odvijale žestoke bitke?

Dobro jutro. Da, kao 23-godišnja djevojka sam se dobrovoljno i postala dio anesteziologije mobilnih kirurških ekipa Kriznog štaba Ministarstva zdravlja s kojima sam išao u Istočnom frontu, u Vukovaru. Posebnost ovih timova je mobilnost visokoobrazovanih stručnjaka za pružanje najkvalitetnije zdravstvene zaštite za jedinice u ofanzivnim akcijama ili na teškom putu evakuacije ranjenika. Naša zasluga značajno je smanjila smrtnost među ranjenim hrvatskim vojnicima. Zbog izvanrednih rezultata naših timova, američka vojska je u ofanzivnoj fazi američko-iračkog rata 2003. hrvatski model uveden je anesteziološki i hirurški tim.

Šta se dogodilo nakon Domovinskog rata?

Nakon pobjede Hrvatske vojske u ratu većina nas "sreće" da nemamo mjesta da se vrati i da rade, gdje smo nastavili sa životom, ali začetnici takvog haosa koji nije odgovarao. Privatnost čiji "voće" sada uživaju počeo progon hrvatskih branitelja, omalovažavanje žrtva neprikladno i neprijatno porodice umrlog i pokojnika, kao i marginalizacije hrvatskih branitelja. Više ništa nije bilo sveto, a pojedinačne borbe nisu dale rezultate. Odbrani se organizuju kroz razna udruženja i započinje edukaciju i informisanje javnosti o stvarnim problemima i preprekama sa kojima se suočavaju i borbu svakodnevno. To je dovelo do borbi i nekoliko vrhunskih akcija kroz koje se polako uništava nametnuta stigma i šire javnosti o perfidno igre raskrinkavši leži implementatora Memorandum 2 SANU. Ovo je mnogo teža borba nego devedesetih godina. Zatim je bilo samo dva ishoda - da bi preživjeli i ne preživeli. Danas ne ubijamo granate, već laži i strukture onih koji se nikad nisu pomirili sa postojanjem hrvatske države.

Da li ste bili aktivni učesnik branioca u Savskoj, za neke optužene?

Protest odbrane u Savskoj 66, sada na trgu Nevenka Topalušić, osporavaju samo oni koji su imali neke "svoje" ambicije i planove. Onaj koji smo tamo proveli već dve godine u službi drugima na različite načine, od konkretne pomoći do razgovora i podrške, Savska 66 nikada nije bila sporna. Savska 66 parada sprečila je katastrofalnu promenu Zakona o pravima hrvatskih branitelja. Defenders, kroz protest u Savskoj 66, nametnuli su kao važan društveni faktor. Sve što su protivnici cijele Hrvatske pokušali da se tresu - jedinstvo hrvatskih branitelja otkriveno je za trenutak.

11705420_856682127701392_1580764091354798204_o

Protest u Savskoj je završen, ali vaša borba još nije završena ...

Nažalost to nije. Branitelji pokušavaju da ospore ulogu popravnog društva, za šta zaslužuju da budu zasluženi, jer su upravo pobedili u krvavom Domovinskom ratu. Dakle, nemojte se iznenaditi i nedavne izjave Hrvoje Hribar i plaćenike koji tvrde da su branitelji treba da se bavi samo sa njim, jer ništa drugo nije kompetentan i da nemaju pravo da se miješa u bilo čemu. Takvi diskriminatorni, ograničeni stavovi su prikladni za totalitarni sistem iz koga se Hribar i slično ne mogu razdvojiti. Zbog toga su čudovišta koju Hrvatska vojska optužuje za zločin koji nije počinio i nije kontroverzan. Kada pogledate iza zastora i morbidne ravnodušnost i shvatiti da je igra ogroman novac hrvatskih poreznih obveznika, koji završava u džepovima obitelji i slično, priča postaje smisleno. To je testiran krug ljudi koji ne razmišljaju o Hrvatskoj, ali su osiromašeni, na više nivoa - posebno finansijski i kulturni.

Da li je to Republika Hrvatska za koju ste bili devedesetih godina spremni da pružite život?

Nije! Sve to se danas dešava u Hrvatskoj nije ono što je toliko natopljena krv, a ne ona koja je izgubila toliko života, delova tela, zdravlja i osmeha. Ovo nije Hrvatska, za koju smo ponosno i krunisali vrata i pobedili srpsko-crnogorskog agresora. Borili smo se za zemlju u kojoj ukinuta četnici zauzimaju fotelje, a Domovinskog rata heroji ćelije u zatvorima, a ne u ovu zemlju ... ili je to da su ljudi našeg hrvatskog naroda, pomalo umoran i razočaran. Ali duboko u ljudima, kod ljudi, još uvek postoji vatra koja ne treba mnogo da se pretvori u vatru. Možda svi mi nismo povezali isti put, ali to je isti cilj. Još uvek čekamo odličnog lidera i vizionara kao prvi hrvatski predsednik Franjo Tuđman. Čekamo vizionara, ali cilj je ponovo ovde. Odbrana Hrvatske! Odbrana Hrvatske i njenih ljudi je sveti cilj ponovno pojavljivanja. Zaglavljeni smo u trenutku kada pustimo pobjednici povlači po blatu, temelj ove zemlje da kopaju, da falsifikuju istoriju dobitnika dobitnicima pretvoren u gubitnike. Ljudi koji se tako neumorno odriču svojih heroja, njihovih šablona, ​​nemaju budućnost. Zato moramo vratiti pobednički duh ljudima, pobedničkom mentalitetu. Onda mi neće biti teško da se bore za bogate, prosperitetne i perspektivan Hrvatska, Hrvatska ponosna, časnih i uspješnih ljudi koji će počivati ​​na vrijednosti tradicionalnog hrvatskog društva, hrvatske kulture i rata. To je ono što vidim svoju Hrvatsku, tako da vidim svog hrvatskog naroda - i zato se borim!