Svaki grad, a često i mjesto, ima svoj zaštitni znak. Kiša u Pisi, Veliki Ben u Londonu, Ajfelova kula u Parizu, Kip Slobode u Njujorku ... Pejzaž u Kozari Putevi ...

Pretpostavljam da se zvala Rajko, al, jer je bio vučen u prašnjavim ulicama koje su prikovale konjakom, nekim se zvao njegov nadimak "Rajče", pa se sećam toga.

Priča je baš kao Balašević, jer Rajče "ima sve, ništa da radi". Mislim, njegova namera je bila izuzetno dobra. Jednom je spakovao, poljubio svoju ženu i djecu i izašao u belom svijetu da napravi nešto novca i zgrabio komšije u novom domu u BiH. Ništa u Rajčama bilo je veće i svetlije od Zagreba, ali je želeo da se u Kozari Putevi pronadje utočište "jarana" koja je već počela u bolju budućnost. Glupo svjetla velikog grada, Rajci njegove plaće proslavio gajbu piva i litara pića, kao i oni dinara namijenjen za gips i krovnih kuće u Bosni je polako počeo da se topi u alkoholu isparenja i jutarnje magle.

Zbog njene pucanja kroz ulice Quartovskog, deca su to doživjele kao neku vrstu buggy mane:

"Idemo, idemo u Rajas", često su čuli iz njihovih usta.

Ali se on nikad nije plašio mene. Umesto toga, beskonačno ga je gurnuo ...

Iako, pretpostavljam, niko nikada nije video trijumfalnog, svi su im se sviđali (osim dece uplašene). Bio je dobra, čista i izgubljena duša koja je zbog svoje slabosti porodica zauvek napustila. Međutim, taj kvartal nikada nije.

Ne znam, u stvari, ne gdje je spavao dok sam bio u nekim ujutro znala putovanje na svom ispijena, mali tijelo okružen "čukančićima" Badel konjaka, zgužvane kraj kanala ili "Hrana" - onda je jedini trgovinama. Ali znam dobro ko je brinuo o svom "stajlingu" i zadržao ga kako je obrijan i iseckan.

Moj tata.

Samouki majstor frizer, frizerski koji ima visok nivo profesionalizma u garaži pored maslnastog "FICE" šišanje gotovo četvrtinu (iako su svi na istoj frizuru) je uvijek rado šišanje i Rajčeta. Slobodno, naravno. Sećam se da je moj starac uvek ponudio čašu, ali samo jednom. Pošto su samo dva bila dovoljna da završe na Rajetinom kraju, gubi kontakt sa stvarnošću i ravnomernošću. Tata je sati mogao slušati njegovo priznanje života, i često bih visi oko garaže, jer je fascinacija njihove veze "napeti uši". I ovaj scenario bi uvek završio istu stvar: korice iz prljavog kaputa iskreno zavrću milenijume, a starac ih gura u džep.

Ne znam tačno kako i gdje je umro. Ja samo znam da je posebna istorijska scena moje pomirnje umrla sa njim i da je njegov zaštitni znak i dalje zaboravljen danas. I nadam se da je gore, u boljem svijetu, iako je sagradio kuću u snovima. Velika, najveća, ono što BiH do sada nije vidjela ...

Autor: Snježana Vučković