Sve se činilo kao da je Vrhovno Sopstvo potražilo potpunu tugu ovog sveta, delimično u Kozariju Bok, a delom iu Kozari Putevi. Pored činjenice da smo imali fabričke dimnjake iz kojih je kontinuirano sisao dima i crnu rijeku toksičnog otpadnog otpada, naspram školskog naslijeđa nas je nasao tužne šume. Od svih biljaka i drveća na ovoj planeti, ta tužna sedišta nas ...

Ipak, nekako smo uspeli da pretvorimo svu tugu i ružnoću u neverovatno jednostavan način. Ili bar tolerantno. U kanalu bacali su kamenove i organizovali takmičenje u izradi "žaba", a sedla su postale centralno mesto za igranje krokodila tokom odmora. Upravo tamo, ispod ovih pukotina, posle dugog vremena kada sam bio već u zadnjoj, video sam ih prošli put ... Dva srećna momka, ispod dve tužne vilice ...

Objesili su se na ogranke, smejali se, pali. Dvoje dece, dvoje rođene braće, od iste majke i oca, sa istom sudbinom.

Prokleti sudbina bi ga, njihov otac je sumorna noćni čuvar, neki čak i tužnija tvornice, obmanjujuće siledžija sa legalno oružje i lijepa žena. Bila je to samo njena lepota, što joj više nije bilo nervira. Ovaj port zamagljenog uma je duga noćno skraćivanje zamišljajući kako ga žena vara, zamenjujući drugu, bolju i uspešniju. Potpuno izgubio, život se polako ali sigurno pretvara u pakao, a njegova lepa supruga koja je održana u panici i strahu jer je znala ono što smo - da je njen suprug i otac njene djece spremna da ubije.

Bilo je vrlo rano. Sunce je pokušavalo da probije maglovito selo kada su saslušali hitne sirene.

Šokirani susedi su gledali kako beli tim izgleda tiho. Jedan, drugi, treći, četvrti ... peti. Frustrirani noćni čuvar vladao je ženom, djecom, čovekom kome su živeli, a potom i sebi.

Ušao sam u trenutku kada su postavljene dve male kese. Bilo je nereda braće, dva tela bez života čija su dve male duše pronašle sigurnost u granama sedla.

I sve, sve ružno u ovom kraju, uspeli smo da je pretvorimo u lepu.

Samo priča o dečaku čija imena boli koje ne govorim ne može se proslaviti.

Samo to pokušavaju. Ako učinite malo vremena, možete čuti kako šaputanje vjetra kroz krunu nosi oprezan i bezbrižan smeh u zelenilu pomazanih malog bratskih duša.

Autor: Snježana Vučković