Nisam rođen u Zagrebu iako sam rođen u njemu. Preselio sam se kod njega. I lagao bih da sam rekao da mi se ovaj grad sada dopada. Zato što volim srce moga rodnog Slavonskog Broda. Želim tamo, kad dođe vrijeme, Sava će uzeti moj pepeo.

Kako sam lagao monogamiju, nisam sebi dopustio da volim ovaj grad jer sam mislio da ću varati i izdavati svoje Brod Varoš, Jarač, Veliki i Mali dol, Slavoniju 2, gljive, vinograde, djevice i podrume ...

Ali dobar čovek ako želi da ostane čovek da prestane da gubi sebe i druge i da zna i istinski prizna ko je on. A ja sam poligamista. Ne samo da volim Zagreb, Jarun i Vrban volim Bolivar i Memphis i Hickory Valley u Tennesseeju.

To je najtoplija američka država u kojoj su ljudi ljubazniji i Hrvati. Otvorili su moju školu, moje srce i moje domove i bila bih im zahvalna. Ako ikada zatrebaju još jednog volontera, neka znaju da sa kockama u ormaru držim narandžasti dres.

Ove dane provodim na zelenoj odjeći dok se pripremam za let za Irsku. Idem tamo da ne pobegnem nego da naučim bolje od sebe. Pitam se kako je Irci učinio svoju zemlju toliko bogatijom i sretnijom od Hrvatske. Nadam se da će mi omogućiti da apsorbujem to znanje, a zauzvrat sam spreman učiniti sve što mogu za mene. Ponizno ću ih moliti da pohađaju svoju školu, a mog sina čije srce i dušu ne bih dala krivoj hrvatskoj srednjoj školi.

Zbog toga idem najviše. Da ga naučim i podsetim sebe kako da sanjaju i misle na engleskom. I da dobijemo irsku pobunu. Ali dok god imam piće, neću mu dopustiti da zaboravi Hrvatsku. Voleo bih da se što češće vraća u grad, gdje žive njena sestra i majka, djedovi, rođaci i prijatelji. Da bi bili obogaćeni širim znanjem hrvatske krune s njima, oni grade ljepše mjesto i bolje društvo. To su moje želje.

Ali izbor će biti njegov. Moj je izbor da imam izbor. Zato želim da idem u Irsku. Ne u stomaku. Ali se krećem za znanjem.

U Zagrebu planiram da se vraćam onoliko često koliko idem skroz ovamo, a ne da obiđem i uživam u cvijeću korova koje sam zasadio na travnjacima noći. Ana Stojić Deban i njeni radnici to ne znaju, ali sada ću ih priznati. Bacio sam vas oko zelenih površina grada, a najviše oko Jaruna, seme prkosa.

Smreka ili močvara je samohodna biljka koja, kada se sije, raste skoro svuda, čak iu pukotinama betona i asfalta. Kao i svaka korova, kad se ona proširi, teško je je iskorijeniti. Obično cvjeta u proljeće s prekrasnim cvjetovima, a plodovi su jestivi i vrlo ljekoviti. Bogat je vitaminima i antioksidantima, a posebno je pogodan za srčane, krvne i vaskularne poremećaje. To bi, recimo, bilo interesantno za našeg gradonačelnika.

Ako mi je branilac očistio krv od trombija, možda bi mogao imati i svoju. Pošto sam jeo i jeo, bio sam jači nego ikad, i odjednom sam dobio moćnog saveznika.

Pročitajte dalje, jer dok god mi Bog dopušta, neću pisati. Samo on može da me spreči. I imam dugove i dugove. Tebi, dragi moj Zagreb.

Ove stranice su još uvijek tu samo zahvaljujući novcu od vašeg iznenađenja. Za ono što ste platili, mogao sam pisati i pisati mnogo bolje, sve jače i jače. Ako mi dozvolite, rado ću vam nadoknaditi.

Uradiću koliko god mogu. Sa svim snagama i znanjem. Ono što sam skoro zaboravio i što planiram da saznam. Moj mozak, glas i prsti su vam na usluzi. Nemojte molim vas, samo me zamolite da prodam. Radije bih bila budala. To je vaš Dotepenec.