Sa osećanjima saosećanja prema porodici Tomislavu Salopeku, koji danas, jedinstven kao retko kada svi delimo u Hrvatskoj, još jedan osećaj preti da nas ubedimo. Ovo je manje prijatno nego solidarnost sa jednom porodicom iz Vrpolja.

Strah nas preti da nas ubedimo, i koliko god ima pravo da se uradi, moramo se osloboditi njega. Osećaj je da su fanatićari koji su oduzeli svoje živote za Sutrašnji Salopak namjeravali i nadaju se da će se nakon tugote osvetiti.

Ne moramo im dati taj osećaj zadovoljstva. Ovo nije vreme za zbrinute peticije u analizama kako su rekli, kako su i kako su izgledali kao premijer ili predsednik kada su se obratili Ujedinjenoj naciji.

Moramo se suočiti sa danima žalosti u kojima moramo biti dostojanstveni, a nakon tih dana moramo se posvetiti pravoj borbi koju Hrvatska čeka. I u kojoj moramo biti jedinstveni kao nikada ranije. Bilo je dosta besa, tuga, neutemelosti i kazne u ovoj zemlji i pre ovog divnog čina našeg građanina u Egiptu.

Dokazali smo se bezbroj puta koliko znamo da se borimo u ratovima, ali nismo se dokazali da se nikada nije borio u miru i slobodi. A ove borbe su teže nego što to rade na prvi pogled.

Moramo svi naučiti da se borimo za stvaranje boljih standarda u zemlji u kojoj živimo, da sačuvamo svaki posao koji imamo i otvaramo što više novih.

Nećemo uspjeti ako stalno gledamo u prošlosti i tražimo krivicu za državu u kojoj se nalazi naša država, ali samo ako svako prepozna čoveka koji svakodnevno može biti bolji.

U svojoj porodici, na svom radnom mestu iu društvu. Hrvatska zaista ima sve predispozicije da budu bolja, bogatija i srećnija. Ali takvo društvo i takva država ne stvaraju samo njegovi političari već svi njegovi građani.

Hrvatska je mnogo sigurnija zemlja za život nego zemlja u kojoj je Tomislav Salopek otišao da nahrani svoju porodicu. Ako se novi Tomislav Salopek nije desio, moramo da stvorimo zemlju koja je ekonomski mnogo jača od Hrvatske nego danas. Nećemo nam pomoći vojne ili bezbednosne službe.

I politika. Samo preduzetnici u kojima moramo prestati da vidimo lopove, i hrvatski radnici u kojima moramo da prestanemo da gledamo lijen može nam pomoći. A ako imamo loša iskustva jedni s drugima, ne smijemo izgubiti nadu da u Hrvatskoj ljudi mogu postati bolji prema sebi i prema drugima. Znamo da smo jedinstveni u tugi, ali moramo naučiti da budemo jedinstveni u sreći. Pogotovo stranac.

Moramo ceniti uspjeh drugih i radujemo se njihovoj sreći. Tako će nam doći i uspjeh i sreća.

Za Tomislav Salopek žaliće se hrvatske katoličke i pravoslavne crkve i hrvatske džamije. U srcima ljudi koji ne veruju u jednog Gospodina, koji se obožavaju kao milosrdni, pravedni i dobri u svim ovim bogovima, oni će se smejati, ali oni vjeruju da svako od nas može i treba da teži idealu. Da ne dođemo do njega, ali da se približimo njemu. A to je borba koja se svakodnevno kreće.

Ovaj ideal koji nijedan od nas smrtnika nikada neće stići, ali koliko se svakodnevno bore sve više i više bliže njemu, približićemo se njemu kao društvu i doći.

I mi moramo ići tako daleko da je ova zemlja dovoljno bogata da niko od nje ne sme više da jede sebe, kćer, sina, brata, sestru, majku ili oca.

Ubili su nas komšije, prijatelje, oca i suprugu. Naš odgovor prema njima mora biti borba za bolji život u našoj zemlji. Ne u njihovim. To dugujemo ne samo sebi i svojoj deci, već i djeci Tomislav Salopek.

Naš odgovor na ubice i teroriste mora biti takav da stvaramo državu iz Hrvatske gdje će ostati ćerka, sin i supruga Tomislava Salopaka. I gde će moći da žive srećno. Oni i svi njihovi sugrađani.