Milan Bandić je nevin čovek dok sud ne dokaže suprotno. Pretpostavka nevinosti je jedno od osnovnih ljudskih prava koja dijele slobodna demokratska društva od totalitarnih sistema.

Slučaj Milana Bandića, ali i raniji slučajevi Ivana Čehoke i Marine Lovrić Merzel pokazuju da nismo ni demokratska ni slobodna zemlja.

Za njih, ovo društvo ne priznaje pretpostavku nevinosti. Trojica tužilaca podnijeli su prijave protiv njih, ali ih policija nije osudila. Ipak, zabranjeno im je obavljati poslove za koje su ih građani izabrali na izborima. Ne samo da im je zabranjeno da rade, već im je zabranjeno da predstavljaju izbornu većinu (ali ono što mi se sviđa kod ove izborne većine) iako su pravno nevini kao autor ovog teksta ili samo rođeno dijete u Petrovi.

Oni ne obavljaju svoje dužnosti jer postoji sumnja u institucije i medijske presude protiv njih. Jer, opet, nisu osudili sudove. Umesto toga, osuđeni su od strane suda ili nacionalnog suda (što je verovatno milia termin za sadašnju vladu).

I ne postoje gore, nepošteni i licemjerni sudovi nego nacionalni sudovi. Masa nikada ne pati, masa je samo linčovana.

Kao i mnogi novinari koji su već dugo u Bandiću, a često smo bili uvjereni da smo ga uhvatili prstima u piti. Policija i državni odvjetnik nisu dijelili naša uvjerenja. To nas je toliko frustriralo.

Ali frustracije i bijes izazvani ovim frustracijama nisu razlog za odustajanje od pravne, demokratske i slobodne države. I u takvim državama i lopovima imaju svoja prava. Ako želite, demokratska država diktature je priznata njihovim pravima.

Pretpostavka nevinosti znači gotovo ništa bez prava na pravedno i brzo suđenje i pravičnog i brzog sudskog procesa. U slučaju Milana Bandića, ali i Ivane Čehoke i Marine Lovrić Merz, ne možemo govoriti ni pošteno, a kamoli brz proces.

U slučaju Milana Bandića, Uskok ne pokušava da istraži i osvetli slučaj što je pre moguće, nego da ga namerno odlaže. Istraživanje istrage nije u svrhu pravde, već u svrhu politike. Pokušaj istrage ne dozvoljava Bandiću da se ponaša politički.

I to je jedina svrha za nju. Odbacivanje navoda optuženog od strane tužilaštva (samo sud na kraju odlučuje da li su optužbe dokazane), što je tek od faze istrage čiji je cilj bio samo javno prkanje osumnjičenom.

Činjenica da su državni odvjetnici koji takve stvari rade sami kažnjeni djelomično ili ne.

Kada je reč o čoveku koji je na izborima osvojio stotine hiljada glasova, zamislite šta može da uradi mnogo manje poznatom građaninu koji neće imati sreće na putu do Ranka Ostojića ili Zorana Milanovića.

Ivan Čehok i Marina Lovrić Merzel praktično su zlostavljani zbog ostavke. Oni koji su u pritvoru jednostavno nisu mogli slobodno odlučiti jer taj prostor i atmosfera nisu dozvoljavali odluku zasnovanu na slobodnoj volji.

Činjenica da njihova presuda o njihovom slučaju još nije donijela nikakvu presudu izazvala je sumnju da je njihov progon bio politički motiviran.

Cilj ovog teksta nije da brani politički karakter i rad Milana Bandića ili Ivane Čehoke ili Marine Lovrić Merzel. Ovaj tekst pišemo u odbranu njihovih ljudskih prava. Ako su napravili grešku, mi smo prvi koji će dobiti skupe dokaze i biti osuđeni. Ali zakonom propisanim sudskim postupkom i poštovanjem, a ne zloupotrebom procesnih prava.

Pritvor u Hrvatskoj je određen u svrhu pritvaranja, to je javna tajna. Ustavom su definisane takve metode. Činjenica da u Hrvatskoj, poetično govoreći, prijetnja ponavljanja djela (kako ponavljati djela koja gradski vijećnici moraju slušati) ne mijenja se u suštini.

Policija i Uskok koriste se u svrhu zastrašivanja i nisu ni zadatak ni svrha. I to je takođe kontra-sistematično. I zbog kompletnosti, ne postoji pravda selektivne pravde.

To nije pravda, ali upravo je to samo izgovor da se ukloni protivnik ili nešto drugo. Zato je bilo loše videti Miru Laca kako se smejao pred porodicom dok je predao automobil vođi, a premijerna kočija sa državnog aviona će posetiti svog ljubavnika.

Hrvatska je zemlja puna ljutnje i frustracije, ali upravo zbog te ljutnje i frustracije moramo insistirati na zakonima i pravnom poretku. Bolje je da ukrademo lopova nego da zatvorimo nevinu osobu.

Govoreći o referendumu o braku, mnogi hrvatski ljevičari i aktivisti za ljudska prava naveli su čuvenu pjesmu Pastora Martina Niemallera: Oni su došli prvi.

Iako Niemoller nije spomenuo homoseksualce u svojoj pjesmi stavljajući naslove "Oni su prvi došli po lisicu!" "Hrvatski borci za ljudska prava htjeli su reći da su Jevreji bili fašisti 21. vijek peders. Što su bili Nemci u tridesetim, postoje homoseksualci blizanaca.

Ali huliganski aktivisti su napravili grešku i očigledno pesma nije dobro razumela. Kako su hrvatski homoseksualci ono što su Neumannovi bili kada su hrvatski ljevičari voljeli homoseksualce. Neumann nije voleo idove i to je bila njegova snažna poruka.

Moramo se pobuniti kada se počne kršenje prava tih ljudi ili grupa koje ne volimo. Lako je odbraniti one koje volimo ili kojima se divimo.

Dok hrvatski aktivisti za ljudska prava štite homoseksualce, lopovi su uzimani iza leđa.

Ivan Čehok, Marina Lovrić Merzel i Milan Bandić su prvi pederi koji dolaze !!!