Među nekoliko dobrih stvari koje ćemo zapamtiti o ovoj skupštini Gradske skupštine je jedna velika. Po prvi put, gradski odvjetnik je također bio Rom ili Romkinja.

I nije Nura Ismailovski došao na Gornji grad kao predstavnik nacionalnih manjina, već kao predstavnik grada sa liste SDP-a. Tako se ponašao.

Nura nije bio u Skupštini ono što je, na primjer, bio Milorad Pupovac u Parlamentu. Ona nije profesorica svoje nacionalnosti. Ona ne krije da je Romkinja, ali ne dopušta da ona bude više od diplomanata ljekarnika i SDP-a ili, za ovu priču i najvažnije, prava Zagreba.

Nije da se nije borila za bolji položaj Roma u ovom gradu (na kraju krajeva, zahvaljujući njoj i istorijskom proglašenju njenih prava na prošloj sjednici), ali to nije učinila i nije se sama bavila tim pitanjima.

I on bi imao sva prava i više razloga od Pupovca. Jer ako bilo koja manjina u Republici Hrvatskoj za sebe može reći da se tretiraju kao građani drugog reda, onda su to Romi. U predrasudama protiv njih, i Hrvati i Srbi će biti i braća i sestre. Ali to nije ni bolje u ostatku Evrope. To barem nije slučaj sa Zapadom.

Širom Evrope smo ih lišili slobode i onda su se iznenadili što nisu srećni u getu. Uzeli smo ih sa najvećom cijenom života da bi bili što bliže nama. Ponosni nomadi sa konjima i šatorima pretvorili su se u blatnjake u naseljima bez struje, vode i nade.

Sa njima se plašimo njihove djece dok ih izvlače iz škole. A onda se tresemo kad ih vidimo na raskršću dok hodaju čim postanu crvene. Svako malo radim priču o deci prosjaka. Policija i socijalna služba su mi nezvanično rekli da nema priče.

- Nemate djece na putu, samo su me odrasli i "Cigani" - učili ". Kada sam im rekao da su “Cigani djeca”, oni su mi odgovorili i gdje bi išli s njima?

Kada sam ih pitao šta da radim sa drugom decom koju su njihovi roditelji napustili ili zlostavljali, oni su odgovorili da "dobijanje domova za nenaseljenu decu nema smisla jer su oni ionako tamo negde". Godinama je zagrebačka policija znala za jednu kuću u Međimurju gdje se djeca u BMW-u i Mercedesu svakog jutra šire na ulicama Zagreba. Većina djece nije povezana sa svojim vozačima, ali policija ne čini ništa da ih spasi jer "gdje da ide s njima". A onda ćemo biti ljuti kada ta deca postanu dečji vozači kao da su ikada imali pravo na drugu sudbinu.

Svaki novinar sanja o priči koju želi napraviti. I svakom od nas, taj san je drugačiji. Neko je želeo da intervjuiše Obamu i nekoga sa Castrom. Neko bi želeo da napiše veliki izveštaj, a neko bi iznio veliku korupcijsku aferu. A ja, prije nego što sam vidio prvu fotografiju Damjana Tadića, sanjam da s njim napravim priču o crnčugama. Tu priču bih napisao bez njega, ali samo bi sa njim priča bila potpuna. Zato što Damjan ima rijedak dar da se osjeća na licu, a ne samo na linije. A apsolutna sloboda koja postoji na ovom svijetu samo u magli, sve je napisano na licima svećenika.

Uvijek me je zanimalo kako ljudi bez dokumenata tako lako prelaze granice i zašto su njihova djeca uvijek nasmijana i sretna iako nemaju ni države ni države. To intrigira živote tih ljudi koji putuju da bi putovali, a ne da stignu negde. Ali najviše od svega, zanima me kako gledaju na nas koji želimo uzeti slobodu umjesto da im se pridružimo u životu bez banaka. Paradoksalno je da su evropske komore nestale kako su granice nestale. Postoji nekoliko carinskih službenika, ali više policije, mjesta i puteva koji se ne mogu zaposliti. Dakle, ako ikada napišem tu priču i napišem je, verovatno će se zvati "Last Chaser".

To je ono što sam spomenuo sa čarapama, jer, kako je "predizborna" kampanja "gunđala", taj san postaje sve češći. Svakog dana, barem nekoliko puta, želim da me šiljci odvedu negdje do lipnja.

Onda se Damjan i ja vraćamo u grad gdje će Nura opet biti predstavnik. Ali ne zato što je Romkinja. Ili zato što je žena. Ali zato što je bio cijenjen i marljiv.

I samo za to.

Možemo mnogo naučiti iz niše. Nikada nisu diskriminisali nikoga. Iako je 12 vek progonjen širom Evrope, mržnja se nije vratila. Štaviše, oni su primili one koji bi odbacili ili koji bi im pristupili jer im se svidio njihov način života. Oni nisu odbili ili odbacili nekoga zbog drugačije boje kože, religije ili jezika. Kako bilo, i kako? Njima ne dominira nijedna vjera, a za njihov narod u njihovom jeziku nemaju ni imena. Riječ Rom ne znači isto na hrvatskom kao i na romskom. Dok je na hrvatskom to pristojna riječ za Cigane, na romskom jeziku to je riječ za čovjeka.

A Nura se pojavio kao veliki Rom. I po nama gadžeti.