Kada me je Tomislav Galović kontaktirao za domen Javno.hr, počeo sam razmišljati o postojanju javnosti u našoj zemlji, da li je to uopće, što je to, može li biti pod utjecajem novinarstva? Onda je bilo pitanje, i kakvo je to novinarstvo, ima mesta za ljude 'stare škole' koji su čovek i činjenice na prvom mestu!

Javnost je svedena na posmatrače. Makavelistička dugoročna represija naroda od strane vlasti potpuno je ukinula javnu scenu u kojoj kriminalci, od vrha do dna, postaju igrači koji se međusobno dopunjuju plijenom dok posmatrači glasača. Oni nesvjesno gledaju, gunđajući u bradi, oslobađajući svoje nezadovoljstvo mržnjom i nemoći kroz društvene mreže, okrivljujući sve, od 'crvenog' do 'crnog', ovisno o stajalištu. Javnost je naviknuta na pljačku, navikla da "slini na leđa i kaže da je kiša"!

Novinarstvo je postalo učesnik u igri, svojevrsni linijski sudija, oduševljen i svakako ekonomski ovisan o klubovima vlasnika. Ona poziva na to da se sloboda i nezavisnost završe pretnjom liste plata. Ljudsko je. Ono što nije razumljivo je da u svom govoru istrajemo da ste nezavisni, slobodni, objektivni. Budimo realni i priznajmo da nismo.

Pored toga, postali smo ideološki ekskluzivni, a ponekad čak i ekonomski, ali ideološki, konstituenti. Podeljeni smo u timove, igra se liga, 'naša', mala 'njihova' pobeda. U svakom slučaju, igra se. Ali o čemu govorimo. Kako biti suverena u zemlji koja je bila dio vlastitog suvereniteta nakon niza međunarodnih integracija, kako biti liberalna kada država poduzetnika svih vrsta opterećuje stotine parfimisanih i tretira kao neprijatelje, kako biti socijalista u zemlji koja je jedini korijen riječi u pojmu socijalnog slučaja , kako biti nacionalista u zemlji koja je dio Evropske unije, kako biti demokrata u društvu u kojem je pravo da se govori i govori s jedne strane zloupotrebljava bez odgovornosti pisane javne riječi, as druge, kada govori o slučajevima pljačke, nepotizma, korupcije i sporne poslove političkih i interesnih grupa, sankcionisati tužbama.

Danas je jedino moguće biti vaše! Šta god to značilo nekome. To znači raditi sa ljudima koji su bili novinari, ali danas više nisu, a njihovo pisanje ne zavisi od honorara. Nazvao sam „autsajdere“ u smislu ljudi koji ne pripadaju nijednom interesnom krugu i ne odgovaraju nikome osim samim ranama. Poštovani kolega Štefanić, novinar je sarkastično napisao da je on verovatno jedini poznati novinar koji nije dobio nikakvu nagradu. Moja najveća nagrada je da se Đurđa, Martina, Stjepo, Jurica, Branko, Alan, Siniša, Renato, Dario, Igor i drugi slažu da sarađuju na moj poziv. Jer nemam ništa drugo da ponudim osim platforme da čujem njihov glas, da pokušam da vratim neke profesionalne standarde u javnost u ovoj simboličnoj 'samoubilačkoj' novinarskoj aurori, da ponovo afirmišem ljudske i ljudske vrednosti kao osnovu novinarske priče, da vratim senke novinarskih obrazaca kao putni izveštaj i hajde da budemo naši, da budemo novinari, a ne subjekti. Vlada je siva. 'Belo' je utopljeno u 'crno', 'crno' je oslobođeno 'belog'. Sve je jednako. Tako ćemo ga barem na simboličkom nivou razaznati u crno-bijelim fotografijama. Jedina karikaturistička ilustracija Branka Bogunovića bit će puna boja, jer govore išta o cirkusu i bugovima koji nas okružuju.

Javno.hr treba javnost. Možda javnosti nije potrebno Javno.hr! Jedno je sigurno: Javno.com nikada neće biti "jadno"!

Branko Kuzele