Tamás Fantazama

Niko, poput bivšeg sportskog novinara Milojka Pantića, ne razbija srpsku stranačku kastu, morbidni dernek koji je vodio divan šegrtov rođaka, prikladno i izrazito izveden iz minuskula: da li bi se moglo reći - ima mesta sa benignim pištoljima - šta su vukovi krvavih godina? U odnosu na indikativnu tišinu lutke o doživotnoj zatvorskoj kazni za ratnog zločinca krvavih imena, Pantić je - kako bi osigurao da je snimak dostupan na youtube - izašao iz mjesta gdje je samo poricao neke liberalne liberalne intelektualce u Beogradu, ogorčene protivnike histerije zamišljene najavom ratova. SFRJ: javno je proglasila organsku povezanost između kriminalističko-srpske politike u izvođenju makabrizijanskog ansambla milosevic-karadžić-šešelj-mladić ... (iz) koje je sprovedena krvavom kampanjom hrvatskog, kosovskog i bosansko-hercegovačkog tla, s jedne strane, i terora nad preostalim srpskim stanovništvom. Kako je raspoređena ratna instrumentalizacija JNA i emancipacija četničkih bandita koje je pokrenuo Gazimestan i "jogurtna revolucija" zapalila su bojišta u cijeloj proširenoj državi, tako da su zločini koje je "Srbija do posljednje srpske grobnice" preokrenuli u društvenu, političku i duhovnu stvarnost zemlje koja nije sposobna za računanje zlo u potrazi i laži, amoralnost i licemerje u suštini nacionalnog bića. Milojko Pantić smrdi kritičnim skalpelom u ovom obolelom tkivu bez straha i milosti, ne propuštajući ni srpsku tzv. invazija, rascjepkana od strane dvoličnih oportunista i bogohulnika, koji padobranski percipiraju marginu spontanih građanskih protesta pod okriljem "1 of 5 million". Kleveta bilo kakve iluzije da promena može doći do talasnog pokreta koji pokazuje klasične znakove umora i gubitka sečiva zbog dugovječnosti, sa patetičnom milosti kao jedina uvreda, Milojko Pantić čini značajan posao za posmatrače "zapadno od Lipovca": upozorava da je partizanstvo, uzurpirano stanje - od policije i budžeta do izbornih zakona i korumpiranih medija - mogu samo drhtati na porukama stotina hiljada šetača na beogradskim ulicama, on svjedoči (kao što je dobro poznato) da totalitarni režimi stvoreni na ruševinama bivše federacije i samoupravnog socijalizma ne mogu kolabirati sa ulice ni na njemu.

A sada: o paralelizmu. Nije šteta da je srpski srpsko-nacionalistički projekat (simbolički okrunjen podmlađivanjem Ekvinocijalnoga vladara i tišina presude njegovom najistaknutijem sljedbeniku) napravio i sproveo uglavnom "predhrišćanske" kadrove: srpske ultra-varalice - od konceptualnog perja do preuzetih mantaka - rođenih u Crnoj Gori, Hrvatskoj Bosna i Hercegovina. Radikalizam je legalno raspršen u enklavama, ekstremisti su djeca "dijaspore", dostojna propuštenih manjinskih zajednica sa nesvjesno shvaćenom misijom Piemonta. Zar ne bi krivac mitoman, da nije živio u biskupijskoj dijaspori utjelovljenoj u njegovom ministarstvu obrane, ostao škrt zagrebačka olovka s pokrivačem na staromodnom starom koljenu, dok je na tribini Maksimirskog stadiona zamišljena popuna "hrvatske kruške"? Da je neko iz Milojka Pantića proglašen, da li je mogao zanemariti činjenicu da je "Hrvatska mi" propala u ustaško-ustaškom projektu od trenutka kada je legitimna obrana memoranduma na liniji Karlobag-Virovitica bila zagađena "Domovinskim ratom"? "Etničko čišćenje" građana srpske etničko-kulturne pripadnosti? Premda daleko od kraja: posmrtno sijamsko groblje je blizanac ustaša koje je otet krijenacionalističkom mitologijom bazilike u Palmotiću do Bleiburga ... sve pod patronatom "demokratski izabranih državnih vlasti".

Zato su događaji Beograda relevantni za nas, bez obzira na članstvo u EU i NATO-u, jer generalni međunarodni položaj bilo koje zemlje nije ništa drugo do projekcija agregatne države na unutrašnji politički plan. Kao ilustraciju, spomenut ću pedagoško perje u Zagrebu, uklonjeno iz smjera Korintske crkvene vlasti, koje kleptokratski kompleti na Markovom trgu i Kaptolu (simptomatski!) Ne žele ili nisu u stanju ispravno razumjeti, što znači da se hrvatski suverenitet, subjektivnost i identitet drže istog kantara. koji centri mogu meriti srpski u kontekstu Kosova! To je pitanje frustracije, dame i gospodo, na obrazovni nivo posvećen siromašnim lutkama, i na pubertet uronjenog tamjana njihovih fantazama.

Stjepo Martinović